INTERVJU: ASIM MIDŽIĆ, PREDSJEDNIK KINOLOŠKOG SAVEZA BRČKO DISTRIKTA BIH, KINOLOG, BAJKER I SUDSKI VJEŠTAK KINOLOŠKE STRUKE

Daće Bog da se i dalje bavim kinološkim radom i živim bajkerskim životom

U srednjoj školi, 1986. godine, nabavio sam prvu ženku dobermana na izložbi pasa u Bačkoj Topoli, u Srbiji. Tada su mi roditelji, za nabavku te kuje, dali jednu cijelu platu. I to je bio prvi doberman u Brčkom. Sa njom sam postigao impozantne rezultate na eksterijernim kinološkim izložbama. Do odlaska u vojsku imao sam tri legla od te dobermanke, koja se zvala Aja, a od njenih prodatih štenaca nabavio sam još jednu ženku i mužijaka drugih krvnih linija. Kako sam sa svojim psima i dalje postizao lepe rezultate, u gradu su me prozvali Asim Doberman. Uporedo, nabavljam i stručnu kinološku literaturu, knjige, priručnike, brošure, časopise... Najdraža knjiga bila mi je "Dresura pasa" od N. A. Saharova iz koje sam mnogo naučio o psima, dresuri, uzgoju i njihovim bolestima - kazuje Asim Midžić, neposredno po završetku seminara "Pas je nepročitana knjiga", nedavno održanom u Brčkom, a čiji je on bio i domaćin i organizator. Evo Asimove zanimljive životne priče...

Razgovarao Zoran M. Kos, novinar i kinološki sudija / Foto Z. M. Kos i arhiva Asima Midžića

Asime, zamolio bih Te da ocijeniš, sa par riječi, seminar "Pas je nepročitana knjiga". Koji su bili ciljevi seminara, kakve su bile reakcije?...

- U okviru plana rada za ovu godinu Kinološkog saveza Brčko Distrikta BiH (KSBD) 21.11.2018. organizovali smo seminar sa tri zanimljive kinološke teme pod zajedničkim naslovom "Pas je nepročitana knjiga". Cilj ovog edukativnog seminara je bilo povećanje kinološke svijesti o odgovornom odnosu prema najboljem čovjekovom prijatelju, psu. Seminar je bio, prvenstveno, namjenjen kinofilima, budućim izlagačima, odgajivačima, sudijskim pripravnicima, kinološkim sudijama i svim ljubiteljima pasa.

Na seminar se odazvalo četrdesetak učesnika iz cele Bosne i Hercegovine, različitih kinoloških profila; bili su tu kinofili, kinološke sudije i pripravnici, ljubitelji i odgajivači pasa... Reakcije učesnika seminara su izuzetno pozitivne; zadovoljni smo temama seminara i odličnom prezentacijom naših eminentnih kinoloških stručnjaka koji su ispunili svoj zadatak na najbolji mogući način. Seminar su ispratili i mediji, među njima i vaš portal Natura Online.

KSBD je svim učesnicima, na kraju seminara, podjelio uvjerenja za odslušana predavanja - teme, a uručene su i zlatne plakete KSBD-a predavačima na seminaru. S obzirom na to da je seminar izuzetno pozitivno ocjenjen, i od strane polaznika seminara i od predavača, KSBD planira da i naredne godine organizuje novi seminar sa, naravno, novim kinološkim temama.

Kako si ušao u svijet pasa i kinologije?

- Ljubav prema životinjama je kod mene počela još dok sam bio u osnovnoj školi. Od roditelja sam tada dobio prve kućne ljubimce. Jedne zime na vrata nam je neko pokucao... Nepoznata osoba u kavezu je držala nekoliko kanarinaca i prodavala ih tako, kucajući, od vrata do vrata. Pošto su moji roditelji znali da volim životinje, jer sam od malih nogu od svih igračaka najviše tražio životinje i skupljao sličice "Životinjsko carstvo", koje sam lijepio u albume, kupili su mi tada par tih kanarinaca, na moje veliko zadovoljstvo. I od tada je počela moja istinska ljubav, tada prvenstveno prema pticama, a kad smo se preselili u kuću tada sam dobio i prvog psa, mješanca pekinezera i još nekog psa.  

U srednjoj školi, 1986. godine, nabavio sam prvu ženku dobermana na izložbi pasa u Bačkoj Topoli, u Srbiji. Tada su mi roditelji, za nabavku te kuje, dali jednu cijelu platu. I to je bio prvi doberman u Brčkom. Sa njom sam postigao impozantne rezultate na eksterijernim kinološkim izložbama. Do odlaska u vojsku imao sam tri legla od te dobermanke, koja se zvala Aja, a od njenih prodatih štenaca nabavio sam još jednu ženku i mužijaka, drugih krvnih linija. Kako sam sa svojim psima postizao lepe rezultate, u gradu su me prozvali Asim Doberman.

Uporedo, nabavljam i stručnu kinološku literaturu, knjige, priručnike, brošure, časopise... Najdraža knjiga bila mi je "Dresura pasa" od N. A. Saharova iz koje sam mnogo naučio o psima, dresuri, uzgoju i njihovim bolestima.

Zaboravio sam napomenuti da sam, još u osnovnoj školi, pokazujući afinitete i ljubav prema životinjama, roditeljima govorio da ću biti veterinar. Tako sam i upisao Srednju veterinarsku školu u Brčkom gdje sam bio među vodećim učenicima u razredu što se tiče stručnih predmeta. Po završetku srednje škole upisao sam Veterinarski fakultet u Sarajevu ali tamo sam proveo samo godinu dana, kaže uz osmijeh, Asim i dodaje: malo se šalim sa fakultetom, ali tako je bilo!

Spomenuo si knjige o psima, stručnu literaturu...

- Da. Zahvaljujući baš knjizi "Dresura pasa" počeo sam, čitajući je, postepeno, i sâm da radim obuku svojih dobermana. Radeći po instrukcijama iz knjige ruskog autora postigao sam izuzetan stepen obučenosti svojih pasa. I, na osnovu tih mojih pasa, potom sam počeo, onako privatno, po gradu, da obučavam i drugima njihove pse. Tako je počelo...

Šta nam možeš reći o Kinološkom savezu Brčko Distrikta (KSBD) koji, sa druga tri saveza u BiH, čini krovnu kinološku organizaciju u nas? 

- KSBD je osnovan u jedanaestom mjesecu 2007, kao potreba kinologa iz Brčko Distrikta da ojačaju i razvijaju kinologiju Distrikta. Shodno uređenju države, u kojoj imano tri nacionalna saveza, i savez Distrikta, sa svojom administrativnom cjelinom, imao je pravo osnovati isti savez koji je ravnopravno učestvovao u formiranju krovnog kinološkog saveza u Bosni i Hercegovini, a zajedno sa već postojeća tri saveza.

Prije formiranja KSBD u Brčko Distriktu (BD) bilo je registrovano Kinološko društvo "Dog show" Brčko koje je radilo u okviru Bosanskog kinološkog saveza ali je, formiranjem KSBD, to društvo prešlo u matični savez. 

KD "Dog show" i KSBD su, tokom osamnaest godina svog djelovanja, organizovali 18 CAC eksterijernih izložbi pasa i dva CACIB-a. Najimpozantniji broj pasa, na tim manifestaciujama, imali smo 2005. i 2006. godine, kada smo, u istom danu, organizovali CACIB i CAC manifestaciju na kojima je bilo prijavljeno 840 pasa 2005. i 860 pasa 2006. godine. 

Pored izložbi, stručnih seminara i kinoških ispita, KSBD napravio je i sporazum sa Vladom BD - Odjeljenje javne sigurnosti, gdje smo angažovali tri svoja člana i dva psa rase labrador i zlatni retriver i, preko Gorske službe u Mostaru, otišli na njihove seminare i edukacije sa psima. Na kraju, polagali smo tamo, i mi vodiči i naši psi, za zvanje spasilačkih potražnih pasa i vodiča. 

Ti si i kinološki sudija, zar ne?

- Jesam. Prvi ispit za kinološkog sudiju u eksterijeru i za rad službenih pasa polagao sam u BKS-u, 2005. i 2010. godine, a za sudiju Prve i Druge FCI grupe.

Kolko ti ljudi pomaže u svemu tome?

- Kao i u svim udruženjima bilo kog tipa, bez obzira koliko imali registrovanih članova ili simpatizera, sav rad oko bilo čega, u tim udruženjima, nažalost, svodi se na svega par ljudi.

Koje pse bi izdvojio i posebno istakao?

- Naveo sam već da sam, prije rata, imao tri psa rase doberman, dvije ženke i jednog mužijaka, koji su, nažalost, u ratnom vihoru ostali u kući. U toku četverogodišnjeg rata i dalje sam imao i ljubavi i pasa, i onda kada sam bio u izbjeglištvu. 

Po završetku rata, u svom daljem kinološkom radu, imao sam impozantan broj pasa i do 30 odraslih jedinki, u 15 rasa. Na godišnjem nivou, u svom odgoju, imao sam od 70 do 100 štenadi i 13 do 15 pasa na obuci. To je sve trajalo do 2008. godine kada sam smanjio broj pasa i intenzitet obuke. Sad trenutno imam sedam pasa: dobermanku, bordošku dogu, dvije ženke američkog stafordskog terijera i dvije ženke i mužijaka rase kane korso.

Koja rasa je, po Tebi, na prvom mjestu u tvom svijetu?

- I pored svih tih pasa i rasa koje sam imao, jer svaka rasa je priča za sebe i svaka od njih, na svoj način, zavrijeđuje posebnu pažnju i ljubav...  rekao bih da je moja rasa, kojoj posvećujem veći prioritet, ne mogu reći ljubavi i pažnje, ipak, doberman.

Tvoje interesovanje za kinologiju nije stalo sa kinološkim dijelovanjem i odgojem?

- Da. Godine 2010, sa nekoliko građana BD, pokrenuo sam inicijativu da formiramo Azil za pse u Brčkom jer je 2008. godine donet zakon da sve opštine moraju imati skloništa za pse lutalice. U tome smo uspjeli i sugestije koje sam priložio Vladi BD za formiranje Azila za pse dalo je pozitivan učinak. I Vlada BD je zadužila Odjeljenje za poljoprivredu da riješi problem pasa lutalica. 

Od strane Vlade Brčko Distrikta dodjeljeno je potom zemljište, napravljeni su objekti i posao je dat JP komunalno Brčko gdje smo ja i par kolega dobili stalno zaposlenje u Azilu i gde i danas radim. Našim dosadašnjim radom riješili smo problem pasa lutalica u Brčko Distriktu. Mogu kazati i to da je BD jedino mijesto u državi koje ima dobar odnos prema psima. Ovde imamo Sektor za zbrinjavanje napuštenih životinja i zahvaljujući tim našim aktivnostima danas su ulice i parkovi u Brčko Distriktu bez pasa lutalica i bezbjedni su za građane. Istovremeno, naš azil pruža neophodnu zaštitu nezbrinutim životinjama i vodi brigu o njihovoj higijeni i socijalizaciji. 

Ti si i stalni kinološki sudski vještak iz oblasti kinologije?

- Pošto sam se već privatno i profesionalno bavio psima, bio kinološki sudija, odgajivač i izlagač, a u Javnom preduzeću komunalno BD bio zaposlen kao kinolog na poslovima organizacije rada radnika u Azilu i na terenu, 2010. godine polagao sam ispit i za stalnog kinološkog vještaka za područje BD.

U sudu, u Brčko Distriktu, kao kinološki vještak, radio sam na mnogim sudskim predmetima koji su se ticali napada (ili ujeda) pasa na djecu, ljude, domaće životinje... Moja uloga u tim predmetima je bila da, na osnovu iznesenih svjedočenja i dokaza, utvrdimo realnu vrednost traženih odšteta za štetu koju su psi nanijeli oštećenim strankama.

Znam da nisi stao na tome... Šta još radiš?

- U okviru rada Azila, pored svakodnevnih poslova, koleginica Željka Tomić i ja podnijeli smo Odjeljenju za školstvo Vlade BD programe edukacije djece u obdaništima i osnovnim školama do petog razreda. Reč je bila o problemima sa psima lutalicama, načinu ophođenja sa kućnim ljubimcima, pravima i obavezama, ponašanju na ulici u slučaju da se sretnu sa napuštenim ili odbjeglim psima i kako da se, naravno, deca ponašaju u takvim delikatnim situacijama.

Ministarstvo obrazovanja Vlade BD je prepoznalo i podržalo naš projekat; svake dvije godine mi obiđemo sve osnovne škole i, navedenim kategorijama osnovaca, održimo 45-to minutno predavanje i, tom prilikom, podelimo im edukativni materijal (slikovnice) koji je prilagođen navedenom uzrastu djece.

Predavanjima o odgovornom vlasništvu, odnosno edukacijom djece, želimo podići nivo zoohigijene u cilju preventivnog djelovanja kako bi se i mogućnost ujeda pasa svela na minimum. 

Šta ih učite?

- Djeca treba da budu u stanju da prepoznaju govor tijela psa kako bi izbjegla neke incidentne situacije a, s druge strane, mi im ukazujemo i  kako da se odgovorno ponašaju ukoliko su istovremeno i vlasnici kućnih ljubimaca. Ovakav vid edukacije važan je činilac povećanja humanizacije odnosa prema životinjama ali i uspješan mehanizam za povećanje stepena odgovornog vlasništva, udomljavanja pasa a samim tim i umanjenja populacije nevlasničkih pasa na javnim površinama.

Kroz interaktivne radionice, po principu predavač - učenik - predavač, školskoj omladini objašnjavamo koje su prednosti suživota čovjeka i psa kao i koji su osnovni načini odgovornog ponašnja vlasnika kako životinje ne bi dospjele na ulicu i tako postale ozbiljan teret lokalnoj zajednici.

Kako to izgleda kad se to pretvori u brojke?

- Edukacije radimo u osnovnim škola kojih je ukupno 15 u Brčko Distriktu. Na tim našim edukacijama razgovaramo sa djecom uzrasta od prvog do petog razreda, odnosno sa oko 2.500 učenika. Uz edukacije u osnovnim školama, održavamo radionice i sa djecom u obdaništima. 

Volio bih čuti Tvoje mišljenje o napuštenim psima... Međutim, vrijedi ovde napomenuti da je jedini azil-sklonište u državi, a koje vode kinolozi, odnosno stručna lica, baš ovde, u Brčko Distriktu BiH. 

- Svaki posao ima svojih pozitivnih i negativnih strana pa tako i onaj Azilu u Brčkom. Najteže mi pada kada vlasnici dovedu svoje vlasničke pse u Azil i kažu nam da je razlog što ne mogu više da drže svoje pse taj da je  pas ostario i da od njega nemaju nikakve koristi!!!

Još nešto mi pada veoma teško... Ima pasa koji su, prirodno ili iz nekog drugog razloga, postali agresivni i zbog toga ne mogu proći ispit socijalizacije. Takvi psi, nakon 40 dana, po Zakonu, moraju ići na eutanaziju, ako ih ko ne udomi ili ako ne uginu prirodnom smrću. 

Mogu da se pohvalim da smo uspostavili dobru saradnju i sa austrijskim azilom gdje smo, tokom poslednje četiri godine, udomili 20 pasa po njihovom izboru. Sada su ti naši psi u Austriji... Međutim, nisam zadovoljan udomljavanjem pasa u Distriktu. Razumijem ja da je to tako i zbog naše ne baš dobre ekonomske situacije... Uglavnom, i sada je daleko veći broj ostavljenih pasa kod nas nego onih koje građani udomljavaju. I to nije povoljna statistika...

Ti si i bajker!

- Prije profesionalnog kinološkog angažmana, dok sam još bio kinofil i u osnovnoj školi, voleo sam motore. Tako sam i dobio od roditelja, po završetku osmog razreda, sa odličnim uspjehom, novi tomos III. U srednjoj školi, tačnije posle trećeg razreda, prodajom štenaca dobermana, skupio sam nešto novca i kupio sam sebi veći motor ATX, CTX, Javu 350 kubika... Nisam nikad imao problema u bajkerskom stilu života, u vožnji, tom druženju, sa bajkerskim kodeksom ponašanja... Međutim, dan koji pamtim je 13. januar 1991. godine. 

Bila je to sunčana nedjelja, bez snijega... Izašao sam sa svojim motorom java 350 da se provozam i, na sto metara od kuće, naiđem na kolegu i komšiju bajkera Azura Berberovića, koji je tad vozio hondu 1.100 kubika. Predloži mi da ostavim svoj motor i provozamo se njegovim što sam ja, sa oduševljenjem, prihvatio. Otišli smo motorom van grada i, u povratku, zbog neprilagođene brzine imali smo saobraćajnu nesreću. Azur je tada poginuo, a ja ostao invalid.

Čak ni to me nije obeshrabrilo! Ljubav prema motorima i bajkerski način života su ostali, i posle svega toga, u meni... 

Po izlasku iz bolnice, nakon tri sedmice, zamolim drugove, kad su mi roditelji otišli na posao, da me takvog, sa nepokretnom nogom, izvedu napolje, da mi upale moju javu 350 i stave me na motor da se malo provozam... U početku, oni su strašno negodovali ali, na kraju, nisu mogli odoleti mom insistiranju pa su to i uradili. Stavili su me na motor i ja sam otišao sam da se provozam, kroz grad... Sačekali me oni pred kućom, skinuli sa motora i vratili - u krevet.

Tokom svoje bajkerske karijere, koja traje od 1997. godine, obišao sam i bio na mnogo motorijada, u zemlji i inostranstvu, video mnoge moto partije, upoznao dosta kolega bajkera i bajkerica. I to mi je jedno veliko zadovoljstvo! Jer ti ljudi su, što se tiče tog bajkerskog života, bez obzira na svoju vjeru i naciju, u 90 odsto slučajeva, kao braća i sestre. Daće Bog da se i dalje bavim kinološkim radom i živim bajkerskim životom. Nadam se da će to tako i ostati.

Kinološke zgode i nezgode?

- Kinološka dogodovština je u tome da sam ovde poznat baš po dobermanima pa su me i prozvali Asim Doberman. Kada sam kroz grad šetao sa njima mnogi su me gledali sa strahopoštovanjem ali i svakojake priče pričali o meni... kao i one gluposti: "Kad im naraste kost u glavu ubiće gazdu svog"... 

Kakvi su ti planovi za budućnost?

- U prvoj polovini maja 2019. godine organizujemo Državnu izložbu pasa svih rasa i to XIX CAC BiH Brčko Distrikta BiH. Sa velikim ponosom ističem da je to devetnaesta državna izložba po redu! A na jesen sledeće godine planiramo novi kinološki seminar, a bićemo i u kreativnim radionicama i raditi sa dijecom, po navici i staroj praksi.

Šta Te nisam pitao a voleo bi da sam te pitao?

- Voleo bih da si me pitao zašto nosim četiri pletenice? Prije rata sam uvjek nosio repić od 5 do 7 santima, a inače kratku frizuru sam uvjek nosio. Početkom nesrećnog rata na ovim prostorima počeo sam puštati opet repić. Po završetku rata imao sam već dužu jednu pletenicu i po tome sam postao poznat u gradu. Nakon godinu-dvije pojavi se nekoliko mlađih momamaka sa isto jednom pletenicom... Onda sam ja, zbog toga, podelio svoju pletenicu na dvije... I to je potrajalo tako oko dvije godine kada sam, opet, video momka sa dvije pletenice! Odmah sam od svoje dvije pletenice ispleo četiri! I do sada nisam nikada video u gradu nikog sa tri a kamoli sa četiri pletenice. Ha... ha... Šalim se i volim reći da su mi to "mamci za djevojke"... Ha... ha...

* * *

Priča Asim, polako i ležerno, šta bi sve još valjalo uraditi, šta planira... Razgovor završavamo kasno u noć i rastajemo se srdačno, po običaju.

.........

Natura Online (3.12.2018)