INTERVJU

STIPO JELIĆ ŠTEF, ODGAJIVAČ TORNJAKA IZ RAME:

Bogu sam zahvalan što sam se rodio u kolijevci tornjaka

Opšte je poznato da narodi sa ovog područja, uglavnom, sami sebi prave najveće probleme. Cijenili smo i uvažili tuđe rase pasa a ove naše, sa našeg područja, potpuno smo bili zanemarili. Tako i tornjaka, jednu od najljepših i najatraktivnijih rasa pasa. I kada smo, konačno, odlučili tražiti međunarodno priznanje tornjaka, onda su nastali naši glavni problemi: čiji je tornjak? On je pas sa ovih područja i pripada svima koji žive ovdje. Po nekim zapisima tornjak više od hiljadu godina živi na ovim prostorima, u Rami… Ja sam ubijeđen i da su neke evropske rase nastale baš od tornjaka. Ramci i izvorni tornjaci vezani su nedjeljivom cjelinom, sličnog su i karaktera i ponašanja: mirni su, tihi, miroljubivi, poštuju druge, ali u svoje svetinje ne daju dirati. Ramska klima i ovdašnji uslovi života u potpunosti odgovaraju tornjaku pa zato ne čudi da je Rama i danas, po brojnosti i kvaliteti, najjača sa tornjacima. Zato sa ponosom i tvrdimo da je Rama kolijevka tornjaka - kaže za Naturu Online Stipo Jelić Štef.

Razgovarao Zoran M. Kos, novinar i kinološki sudija / Foto: Ivanka Radman i arhiv Stipo Jelić Štef

Psa raskošnog izgleda, sjajne, duge i čvrste dlake, kome je "tor" nadjenuo ime, najčešće osnovne bijele boje, sa oznakama drugih boja po glavi i/ili tijelu, izvanrednih radnih karakteristika, Međunarodna kinološka federacija punopravno je priznala kao binacionalnu (zajedničku) rasu Bosne i Hercegovinei i Hrvatske, pod imenom bosansko-hercegovačko-hrvatskog pastirskog psa tornjak, 7. novembra 2017. na Generalnoj skupštini FCI-a u Lajpcigu. Standard rase tornjak verifikovan je na punopravnoj osnovi, pod brojem 355, 7. novembra i objavljen je 23. novembra 2017. na službenim jezicima FCI -a. Sistematizovan je i raspoređen u Drugu FCI grupu, sekcija 2. podsekcija 2.2, planinski tip.

Tornjak, treba naglasiti, kao autohtona rasa pasa na ovim prostorima, pominje se u više pisanih izvora ali i različiti autori navode različite podatke; jedni navode da su ovi psi došli sa Slovenima, drugi sa Turcima, a neki kažu sa Vlasima. 

Brojne zemlje i narodi su standardizaciju svojih rasa pasa riješile još u prvoj polovini prošlog vijeka. Mi smo, nažalost, mnogo godina kasnije ušli u taj proces. Spašavanje od izumiranja tornjaka počelo je prije 40 godina a početak uzgoja, u čistoj krvi, počinje 1978. godine.

Današnja populacija tornjaka rezultat je parenja jedinki iz raznih krajeva; tako je nastao tornjak, savremena rasa pastirskih pasa, sada definisana u standardu broj 355 kod FCI -a.

Rasa je nastala biranom selekcijom od ostataka autohtonih oblika pasa koji su ime dobili po "toru", od pasa koji su živjeli u planinskim oblastima Bosne i Hercegovinei i Hrvatske, po Dinaridima. 

Tornjak  je jedan od mnogih (više desetina) oblika planinskih pasa. Ovce i psi zimuju u nizinama ali se sa dolaskom proljeća sele u brda. Stočarsko naselje na visokim planinskim pašnjacima zove se katun ili bačija. Kada je hladno i kišovito, ovce se sklanjaju u tor, što je naziv za ograđeni i zatvoreni  prostor (staja za ovce). 

Kao i većina rasa pastirskih pasa, tako i tornjak ima zajedničko porijeklo sa molosima i ima bliske rođake na prostoru Balkana. Srodnici su mu srpski pastirski pas, grčki pastirski pas, karakačanski pas i karpatin iz Rumunije. Zato neki autori i navode da je tornjak nesumnjivo dio šire populacije balkanskog pastirskog psa.

* * *

Mart je 2018. godine. Došao sam da razgovaram sa Stipom Jelićem Štefom, najvećim odgajivačem tornjaka. 

Razgovaramo u mjestu Jaklićima smještenim iznad grada Rame, na Jaklićkoj planini, južnom obronku planine Raduša koja je prirodna granicu između Bosne i Hercegovine. Raduša ima poseban tip planinske klime, s umjereno toplim ljetima, dok su zime hladne i bogate snijegom, s višegodišnjim prosjekom od preko 80 cm, više od četiri mjeseca u godini. U južnom basenu smješten je grad Rama sa umjetnim Ramskim jezerom, koje je izgrađeno 1968. Najveća dužina jezera je 12 kilometara, površine oko 1.500 hektara.

Podsvesno znam da ovim razgovorom želimo da čestitamo svim zaslužnima, znanima i neznanima, koji su dali svoj doprinos u očuvanju i priznavanju ove rase. Njime dajemo i  naš mali doprinos u slaganju mozaika o tornjaku kroz oči najvećeg odgajivača tornjaka. Pričamo o tornjaku kao temperamentnom, snažnom i skladnom psu raskošnog izgleda, čuvaru stada; psu koji štiti stoku od gorskih zvijeri ali i, vrlo često, čuvaru farmi, imanja… Svakako, ima ih i mnogo koji su danas u ulozi kućnog ljubimca.

Štef i ja znamo se dugo i dobro, mogu da kažem da smo prijatelji. Veže nas mnogo toga zajedničkog: ljubav prema pastircima, mnogo zajedničkih izložbi, brojni razgovori… Kad god se sretnemo slatke duše se  ispričamo. 

Štef je miran, tih i nenametljiv čovjek, ponosan na svoje porijeklo i svoju Ramu. Korektan izlagač pasa. Veliki je odgajivač i kinolog kakav se samo poželjeti može. On je uvijek tu sa dosta tornjaka, dobrih, lijepih i "ispravnih" pasa i, kao rijetko ko, bez pogovora prihvata ocjene i plasmane. Malo je takvih. 

Sa ponosom Štef priča o tornjaku i svom kraju Rami. 

Razgovor počinjemo u kući Jelićevih. Prelijep ambijent. Na obroncima planine Raduše ispod se prelijevaju plavetnila Ramskog jezera. Kuća mu je puna čeljadi i ljubavi, sve miriše na život, vidi se harmonija i sreća. Sedmero djece u kući Jelića: najmlađi sin ima dva i po mjeseca, a najstariji 19 godina.

Ističe svoja dva blaga: prvo i najvrijednije je njegova porodica, supruga i sedmoro "dice". Drugo blago mu je isto tako važno: to su njegovi tornjaci. 

Kaže da je vrlo srećan i ponosan. To se osjeti i vidi. Bogu je zahvalan što se rodio u kolijevci tornjaka, u svojoj Rami. Dio životnog vijeka proveo je u pečalbi, u zapadnoj Evropi kako smo nekad nazivali Evropsku uniju. Danas je Štef uspješan privatni  preduzetnik i još uspješniji odgajivač tornjaka.

Uključujem mašinu da zabilježi naš razgovor i pitam ga:

Tornjak i Rama - Prozor, Ramci! Kakva je to povezanost? 

- Neraskidiva veza. Tornjaci u Rami postoje već vijekovima. Ne zna se tačno da li su ovdje došli u velikim seobama naroda u sedmom vijeku ili su tu bili i prije, što je vrlo vjerovatnije. Po pričama naših djedova, do prije nekih pedesetak godina u Rami drugih rasa pasa nije ni bilo. A prije nekih desetak godina djed Petar, osamdesetogodišnjak, na pitanje kakvih je pasa u Rami bilo u njegovoj mladosti, pun nostalgije, odgovara:

E moj sine! Bilo je samo onih naših "tornih": šarova, garova, bilova. Bili su isti kao naše šarvale, ćurdije, košulje (ramska narodna nošnja), pa se ne bi ni primjetili među nama kada bi išli nedjeljom u crkvu na Šćit. Nije bilo ovih kokošara, ovih što samo kradu kokoške i jaja, a hoće i ovce napasti. Naši tornjaci su čuvali ovce sa nama i vuk tu nije smio napasti. Po noći bi ostali uz tor i nikad nije falilo ovaca. A danas, kažu, odnio vuk ovce; moraju kad nemaju onih naših tornih pasa, tornjaka. Imaju samo one kokošare, koji kada vuka vide, bježe kao đavo od krsta.

A o nestanku naših tornih šarova djed Petar nastavlja:

Otišao svijet raditi u Njemačku. Prodao ovce i nekako nestade onih naših šarova, pojaviše se samo ovi kokošari.

Djed Petar je pričao pun nostalgije još satima i u toj njegovoj priči glavni lik je bio tornjak.

Jesu li Ramci i tornjaci zaista toliko povezani?

- Da. To je neraskidiva veza. Zato su u Rami i sačuvani rijetki izvorni tornjaci. Ispričaću ti jedan događaj o toj povezanosti. Godine 2009, dan prije specijalke tornjaka u Rami, zove me rođak Ante iz Pleternice, Hrvatske: Rođo, dolazim sutra u Ramu. Jesi li kući da se vidimo? 

Inače, Ante je, kao i većina Ramaca, veliki ljubitelj tornjaka. Mislio sam, doći će tek naveče, te sam kao organizator, normalno, bio na izložbi. Sutradan rođak je stigao mojoj kući i saznavši da je specijalka tornjaka, nije se pošteno ni upitao, produžio je na izložbu. Tokom izložbe, međutim, javili su mi da je hitna odvezla nekog djeda, pozlilo mu. Naveče, kada sam došao kući, pitaju me, gdje mi je rođak? I dok sam začuđeno gledao, neko je pozvonio na vrata. Bio je to rođak Ante. 

Rođače gdje si bio, upitah ga. Što se nisi javio?

E moj rođače, reče Ante, ja završio u hitnoj pomoći. Danas, kad sam došao na izložbu i ugledao onoliko šarova na jednom mjestu, meni su suze same potekle. Na trenutak sam ugledao ispred sebe svoje stado i svoje šarove iz djetinjstva, svoju staru kuću gdje sam rođen (sada potopljenu zajedno sa selom) i mene je nestalo. Probudio sam se u hitnoj, sa priključenom infuzijom. Mene su oni šarovi, kao niko i ništa do sada, toliko podsjetili na moje djetinjstvo i na moje potopljeno selo, da sam se ja jednostavno izgubio, ostao bez svijesti…

Ovo je samo jedna od mnogih priča o velikoj povezanosti Ramaca i tornjaka.

Kakav je pas tornjak?

- Torni. Kao što mu i samo ime kaže: pas čuvar ovaca. Inače su jako inteligentni psi. Sa velikom odanošću čuvaju ono što im je povjereno. Posebno vole i obožavaju djecu. Naizgled su jako lijeni i nezainteresovani što mnogo puta zavara one što ih ne poznaju. Za dresuru su laki i brzo uče. Ali, sa njima ne možeš kao sa nekim drugim psima, da ti jednu te istu tačku ponavljaju 20-30 puta. Ne! Tornjak to odradi dva, eventualno tri puta. Pri četvrtom pokušaju samo te pogleda i kao da pita: jesi li ti normalan? 

Tornjak je vrlo odan svom vlasniku i ne dopušta nikom da ga napadne. Recimo, evo jedne zgode sa izložbe u Gradišci 2013. godine… Prišao mi prijatelj Bojan Čenić i počesmo razgovar… 

Posle dvadesetak minuta, reče mi: Psi su ti umorni. Valjda od dugog putovanja, izgledaju tako bezvoljno.

Moj Amor (kralj tornjaka) je ležao iza ograde do nas. Sve dok smo pričali djelovao je nezainteresovano. Kad je Bojan krenuo od mene potapšao me je rukom po ramenu. Istog trena je Amor munjevito reagovao i skočio na ogradu. Srećom, bio je vezan pa nije mogao dohvatiti Bojanovu ruku. 

Šta mu bi? - upita Bojan. 

Prijatelju, rekoh mu, ne smiješ spuštati ruku na njegovog gazdu.

Inače, tornjak priznaje i poštuje samo jednog gazdu, a poznatu mu djecu obožava i ne dopušta nikom da ih dira.

Ili primjer mog tornjaka Maxa koji je bio kod prijatelja u dvorištu, vezan na lancu. Bio je dosta ljut i agresivan na sve neznance koji dođu na njegov teren.

Prilikom posjete njegovog kuma sa djecom, svi su se zabavljali u kući. Odjednom je nastao tajac. Kroz prozor su ugledali svog trogodišnjeg sina kako se približava Maxu. Skamenili su se. Pas će ga rastrgati, razguliti će ga?... Međutim, dječak je prišao psu i počeli su se igrati. Tada su roditelji dječaka došli po dijete, a Max je nasrnuo na njih. Jedva su spasili živu glavu. Tada je vlasnik psa prišao i odveo dijete. Znači, tornjaci su istinski čuvari onog što im je povjereno i poručuju: ne diraj! A za ostalo ih nije briga...

Je li tornjak osvetoljubiv pas, zlopamtilo?

- Da. Tornjak ne prašta. Nikada te neće napasti ako ne diraš što je njemu povjereno. Međutim, ako si ga povrijedio bilo kako i bilo kada, čuvaj se. 

Prije nekih 30-40 godina bila je svadba u mom selu. Skupilo se, po običaju, dosta svijeta. U susjednom je dvorištu bio svezan tornjak. I sve je bilo veselo do trenutka kada se pas otrgnuo sa lanca. Ciljano je ušao u masu ljudi i ugrizao jednog čovjeka za nogu. Nije išao redom već je probrao u masi koga će ugristi. 

Odmah su zavikali - treba ga ubiti. 

Biva pas hoće ugristi. 

Ne, stanite! - reče napadnuti čovek. Ja sam kriv, nije on.

Kako ti kriv? Nisi mu ni blizu bio. 

Da, ja sam kriv. Ja sam njega prije pet godina, još dok je bio štene, nedužno nabio nogom kao loptu. Pas me je poznao po glasu i uzvratio udarac. Ne dirajte ga, nije kriv.

I tako je tornjak ostao u životu. Tornjak pamti i vraća milo za drago.

Kada si počeo sa uzgojom tornjaka?

- Kao što iz navedenog možeš zaključiti, Ramci i tornjaci su od rođenja zajedno. Inače, aktivno sam se počeo baviti odgojem tornjaka 2002. godine.

Sve je počelo tako spontano, nenadano. Nas nekoliko iz Rame, čisto iz radoznalosti, posjetili smo neke izložbe pasa. Došavši na jednu od njih, uzeli smo katalog. Bilo je prijavljeno nekoliko tornjaka. Odlučili smo pratiti po brojevima. Psi su bili tu ali nigdje tornjaka. Neki mješanci, ko zna čega… Tada smo odlučili napraviti rodovnik svojim psima i odvesti ih na izložbe da ljudi vide šta je tornjak. Tako smo se počeli baviti uzgojem i zaštitom tornjaka.

Kada ste počeli sa vašim izložbama?

- Prvo, čisto revijalno, okupljanje bilo je 2002. Bez ocjena, čisto da se sastanemo. Skupilo se pedesetak pasa i oko 500 posjetilaca. Više nego na prvenstvenoj fudbalskoj utakmici u BiH. 

Prva službena smotra pasa bila je 20.9.2003. godine. Prvo pa - žensko. Došao nam suditi predsjednik Kinološkog saveza Herceg Bosne (KSHB). Katastrofa. Sve nagrade dodelio je svom lizoguscu i svojim psima; ostali smo zatečeni i povrijeđeni. Kasnije, 8.5.2004, imali smo prvu državnu izložbu pasa u Rami, CAC Rama sa specijalkom tornjaka. Opet isto sranje kod tornjaka. Isti dvojac unaprijed odredio pobjednika. Katastrofa. 

U periodu od 2005. do 2011. vrlo uspješno smo organizovali specijalke tornjaka na kojima je  bilo privedeno stotinjak pasa. Više nismo dozvolili da nam iko unaprijed određuje pobjednika. Od 2002. godine nastupali smo na gotovo svim izložbama u BiH i nekim u Hrvatskoj.

Govoriš u množini?

- Da, kažem mi. Kinološki klub "Tornjak Rama".

Kada je osnovan taj klub?

- U Jaklićima, opština Rama, osnovali smo Klub 20.01.2003. Tada je pedesetak ljubitelja tornjaka, kasnije članova Kluba, održalo osnivačku skupštinu. Jednoglasno je usvojen naziv KKTR i statut Kluba. Za predsjednika Kluba sam izabran ja, Stipo Jelić - Štef. Naravno, izabrana su i ostala tijela kako bi Klub besprijekorno radio. Klub se upisuje u registar u Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNŽ u Mostaru, 17.2.2003. Odmah nakon toga postajemo punopravni članovi KSHB. Za vrijeme djelovanja Kluba postali smo najtrofejniji klub Rame i KSHB.

Uskoro, 9.9.2003. prijavio sam svoju odgajivačnicu tornjaka "Crna ramska" FCI 26/03. Sve je bilo tako sjajno, kao iz bajke... Radili smo, sastajali se, družili se sa toliko sreće i zadovoljstva jer smo bili sigurni da tornjaku osiguravamo opstanak. 

Za to vrijeme, na raznim takmičenjima u BiH i Hrvatskoj, u raznim kategorijama, osvojili smo 463 prva mjesta, 147 drugih mjesta i 74 treća mjesta. Učestvovali smo na poljoprivrednom sajmu "Dani šljive u Rami" i sa svojom rakijom "Tornjakušom" osvojili zlatnu plaketu za kvalitetu.

Uključili smo se i u hamanitarni rad. Za jednu djevojčicu članovi Kluba skupili su 600 KM. Novac od prikupljenih prijava za naše izložbe poklonili smo udruženju "Djeca nade Rame". Brojali  smo 65 članova. Od toga su 26 bili aktivni odgajivači tornjaka. Članovi Kluba su bili iz Rame, Viteza, Uskoplja, Kupresa, Novog Šehera i Tomislav-Grada. Veliku podršku i pomoć dobili smo i od našeg načelnika, gospodina dr Joze Ivančića, kojem se i ovim putem iskreno zahvaljujem.

Skupili smo nešto para, što od Federacije, što od HNŽ, tako da smo mogli normalno funkcionisati. Ali!!! Sve što je lijepo kratko traje!

Kako to misliš? Štef još uvijek traje, još uvijek si tu…

- Štef je tu, jači nego ikad. Jer što nas ne ubije, to nas ojača. Ali, KKTR više ne traje, pred gašenjem je. I vjerovatno će se ugasiti.

Zašto? Šta se desilo? Koji je razlog?

- Politika.

Kakve veze ima politika sa kinologijom?

- Zbog već poznatih problema sa pokušajem privatizacije kinologije od devetoro ljudi ili nekoliko ljudi…

U BiH kinologiji bili smo, kao Klub, isključeni iz Saveza bez valjanog razloga i objašnjenja, samovoljom pojedinaca. Međutim, mi smo i dalje nastavili sa radom i to vrlo uspješno. To je smetalo čelništvu KSHB-a te su odlučili uključiti politiku u sve ovo, tačnije HDZ BiH. 

Počeli su pritisci i ucjene na pojedine naše članove. Nisam mogao dozvoliti da zbog mene trpe pojedini članovi Kluba… Jer, Štef im je bio trn u oku zato što se borio za istinu i pravdu. Zato sam, da bi ih spasio od daljeg terora i ucjenjivanja, odlučio podnijeti ostavku na mjesto predsjednika Kluba. Ostavku sam podnio na našoj vanrednoj  skupštini Kluba 6.8.2011. Moj kum Ivica Brkan-Ićo i ja odlučili smo da se nećemo priključiti nikom te smo nastavili sa uzgojem tornjaka kroz odgajivačnicu tornjaka "Crna Ramska". Preostali članovi priključili su se drugima čime su Klubu automatski  potpisali smrtnu presudu ili osudili sebe na propast.

Šta je sa Klubom danas?

- Postoji samo na papiru.

Kako misliš samo na papiru?

- Lijepo. Bez predsjedništva je, bez članstva… Nažalost, ostvarilo se ono što sam predvidio. Ostvarile su se želje pojedincima u KSHB da se Klub ugasi. Žalosno, ali istinito. 

Šta je sa tobom? Kako ti funkcionišeš?

- Kao što rekoh, ja i moj kum Ićo i dalje se bavimo uzgojom tornjaka, kroz odgajivačnicu "Crna Ramska". Rodovnike i sve ostale kinološke potrebe obavljamo preko Kinološkog saveza Republike Srpske koji nam je, od prvog dana, izašao u susret te mu se i ovim putem iskreno zahvaljujemo.

* * *

Napuštamo dom Jelićevih i odlazimo, po sniježnom vremenu, terenskim autom sa pogonom na sva četiri točka, na visove iznad mjesta. Probijamo se planinskim stazama zavejanim smetovima. Za nama, sve vrijema, ide par tornjaka. Prate nas u stopu; samo što oni znaju i mogu prečicama. 

Dolazimo do platoa gdje je nekada bilo Štefovo rodno selo. Mjesto je sad pusto, samo nekoliko vikedica. Hiljadu i dvesto metara nadmorske visine. Posmatramo Ramu i jezero, kao na dlanu, iz ptičije perspektive.

Nastavljamo našu priču.

* * *

Kako funcioniše odgajivačnica tornjaka "Crna Ramska"?

- Hvala bogu, super. Što je najvažnije, sačuvali smo brojnost i kvalitetu izvornog tornjaka. Posjećujemo izložbe,  a u periodu od osamostaljenja do sada postigli smo odlične rezultate: 217 puta prvo mjesto, 123 puta drugo i 47 puta treće mjesto u različitim kategorijama, na raznim izložbama.

Je li tornjak bio pred izumiranjem? Ko je zaslužen za njegov opstanak?

- Nažalost, tornjak je bio i još uvijek je ugrožena vrsta. Ovi današnji šarovi nisu ugroženi. Ima na hiljade rodovnika šarova, ali tornjak, izvorni tornjak je jako ugrožen. Kako sam čuo od starijih kolega, veoma zaslužan za opstanak tornjaka je pokojni Hrvoje Perković koga, nažalost, nisam uspio upoznati. Zatim, nažalost takođe, to je bio i pokojni vrhunski kinološki sudija Ante Kozina. Nešto kasnije se pojavio, takođe pokojni, Drago Šarić, pa smo onda nastupili mi iz Rame, Ićo iz Viteza, Dušan Davidović iz Potočara kod Prnjavora, Darko Suzić iz Novog Grada, dr Zoran Marković iz Banja Luke, Zaim Kmetaš iz Novog Travnika…

Neki ljudi, koji pripisuju sami sebi zasluge za očuvanje tornjaka, nisu vrijedni pomena. Oni su samo krali rezultate tuđeg rada i to pripisivali sebi.

Zašto je tornjak tako kasno međunarodno priznat?

- Uf, uf, uf, uf! Veliki problemi!

Opšte je poznato da narodi sa ovog područja, uglavnom, sami sebi prave najveće probleme. Tako je i sa tornjakom. Cijenili smo i uvažili tuđe rase pasa a ove naše, sa našeg područja, totalno smo zanemarili. Tako i tornjaka, jednu od najljepših (za mene svakako najeljepšu) i najatraktivnijih rasa pasa potpuno smo zapostavili. I kada smo, konačno, odlučili tražiti međunarodno priznanje tornjaka, onda su nastali glavni problemi. Čiji je tronjak?

Kako misliš čiji je tornjak?

- Po osnivanju Kluba zove me predsjednik KSHB da će doći veterinar iz Zagreba da izvadi krv tornjacima, radi DNK i međunarodnog priznanja pasmine. Sutradan je stigao doktor Nikša Lemo, uljudno sam ga ugostio i uradili smo posao. 

Oko godinu dana poslije, iznenadio me je telefonski poziv gospođe iz Sarajeva koja reče da je u Rami i da se moramo hitno naći. Ostavio sam posao i video se sa pomenutom gospođom.

Reče mi: Poslao me predsjednik KSHB i rekao da moramo vaditi krv tornjacima radi međunarodnog priznanja pasmine.

Rekoh joj da smo mi to već uradili. 

Da, ali ovo je za nas u Sarajevu. 

Pitam je da li poznaje gospodina Nikšu Lemu i u kakvim je odnosima sa njim ako ga poznaje. Kaže da ga poznaje i da su u dobrim  odnosima. Odlično. Sve informacije možete dobiti od njega. 

Ne! Predsjednik KSHB je rekao da mi morate pomoći - kaže ona. 

Neka se predsjednik goni na neko mjesto... Ko je on da meni naređuje? 

Razgovor je bio završen. I što je najvažnije, hvala Bogu i dobrim ljudima, to se nije ostvarilo. 

Nakon jedne moje izložbe, pitam predsjednika Kinološkog saveza Herceg Bosne, šta je sa tornjakom? Hoće li biti međunarodno priznat?

A on, s neba pa u rebra: Ja sam dugo razmišljao i donio odluku da se ide na dva varijeteta: Hrvatski varijetet i bosanskohercegovački varijetet. To je najispravnije.

Molim? Šta kažeš? Ne mogu da vjerujem! Šta si rekao? Dva varijeteta? Šta ti to sad znači? Nije isti standard, nema međusobnog parenja. Kojoj budali je tako nešto palo na pamet - pitam ga.

Meni. Ja sam tako odlučio - kaže predsjednik.

Ko si ti da sam odlučuješ? Odakle ti to pravo? Zar se ne bi i nas uzgajivača tornjaka trebalo nešto pitati? Evo, podnosim ti usmeni, a sutra šaljem u KSHB i pismeni zahtjev, ispred KKTR-a, da sazoveš sve uzgajivače tornjaka u KSHB-u, pa da svi zajedno odredimo šta je najbolje za tornjaka. Bilo je to 30.4.2005. Prvo usmeni zahtjev, sutradan pismeni.

Dobro, može - reče on.

Tek nakon mjesec i po dana,14.6.2005, dobio sam pismeni odgovor da će to biti nekada na jesen. Naravno, do tog sastanka nikada nije došlo. Uvidivši opasnu situaciju za tornjaka, odmah sam se dao na posao. Slao sam dopise u FCI da ne dozvole tu lakrdiju sakaćenja tornjaka. Najviše su mi u tome pomogli Milan Jovanović, pokoj mu duši, i dr Milivoj Urošević koji su, preko svojih prijatelja, doprineli da u FCI-ju usliše naše molbe i ne dozvole nikakvu podjelu tornjaka. 

Par dana prije sjednice FCI (treći mjesec 2006) na kojoj je doneta odluka o sudbini tornjakam (uslovno priznanje rase), Milan Jovanović (pokoj mu duši milion puta) šalje mi dopis u kome piše:

Štef, za tornjaka nemoj da brineš. Dok je tebe i takvih kao što si ti, za tornjaka nema zime. Tornjak ostaje tornjak, sa zemljama porijekla BiH i RH, prekosutra slijedi njegovo uslovno  priznanje.

Kraj citata. Niko sretniji od mene. 

Tri dana nakon toga, na skupštini KSHB, predsjednik ustaje da se pohvali kako je on juče prvi saznao da je tornjak priznat kao jedinstven pas, za šta se on oduvijek zalagao, sa zemljom porijekla Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska, a zašta je on najviše zaslužan.

Možeš misliti, tog bezobrazluka i drskosti?

Nisam mogao dalje slušati njegove laži pa sam ga prekinuo i ispravio. Tornjak nije priznat, već je uvjetno priznat, a to je velika razlika. Kažem mu, kako te nije stid? Još juče si ga htio dijeliti na nekakve varijetete, a već danas si to zaboravio i sve zasluge pripisuješ samo sebi. Kako možeš biti takav čovjek? Onda sam mu rekao da nije on prvi saznao za uvjetno priznanje tornjaka, pokazavši dopis od pokojnog Milana Jovanovića od prije tri dana. Dva dana prije sjednice FCI.

Idemo na malo vedrije teme… Kakvo je stanje tornjaka danas?

- Tornjak je uvijek vedra i vesela tema, ali je stanje trenutno katastrofalno.

Kako to misliš? Pa, izdat je veliki broj rodovnika za rasu, na hiljade?

- Malo je tornjaka. Za ne povjerovati. Ima šarova pun kofer, ali je tornjaka malo. Pojavili su se neki novopočeni uzgajivači, koji do juče nisu ni čuli za tornjaka, koji ne znaju ni kako izgleda, ni koliko nogu ima tornjak. Oni su trenutno najpametniji po društvenim mrežama, da ti se zgadi kakve gluposti pišu a što nikakve veze nema sa tornjakom. Za njih je svaki šareni pas tornjak i niko ih ne može ubijediti da nije tako. Većina kinoloških sudija ne poznaje tornjaka, pa im po izložbama daju titule i onda ti ne možeš živiti sa njima pa, kada dođu pred sudije koji poznaje rasu, ostanu posrani. Onda ne valja sudija.

Tu samo tornjak trpi i gubi?

- Naravno. U ovoj situaciji samo tornjak trpi i gubi. Treba povesti računa o tome i da prestanu parenja tornjaka sa azijatima, kavkascima, bernadincima, malamutima, bernskim psima... To bi sudije na izložbama morali prepoznati i odmah diskvalifikovati te mješance, a onaj sudija  koji to ne zna, neka ne sudi tornjake.

Kakvo je stanje u tvojoj odgajivačnici "Crna Ramska"?

- Odlično. Štef i Ićo su ponosni što su uspjeli, bez obzira na mnoge probleme, sačuvati brojnost i kvalitetu izvornog tornjaka.

Možeš li nabrojati neke vaše posebno značajne pse?

- Naravno: Amor od Crne Ramske (kralj tornjaka), Bobi, Bandit, Atos, Oluja, Munja, Alona, Max, Orkan, Div, Bela, Triša, Bea, Barba, Mona, Best itd.

Koliko je "Crna Ramska" odgojila - ponijela titula šampiona?

- 27 Jun. CH BiH - mladih šampiona i 53 CH BiH - zrelih šampiona.

Možeš li se sjetiti još neke zgode tvojih tornjaka?

- Svakako. Kao što djed Petar reče, bilo je tu dosta zgoda i nezgoda sa tornjacima. Navesti ću ti primjer inteligencije tornjaka. Šetajući svojim, nažalost sada već napuštenim planinskim selom, gdje sam odrastao zajedno sa svojim tornjacima, odjednom mi priđe Amor, kao da hoće nešto da mi kaže. Otrči od mene, pa se vrati, te me zubima hvata za ruku pa sve to ponovi par puta. 

Krenuo sam za njim i, nekoliko stotina metara dalje, došli smo do napuštenog bunara. Na dnu bunara bila je ženka posavskog goniča. Pozvao sam par prijatelja; našli smo neke stare ljestve i izvadili posavku koja bi tu, najvjerovatnije, i umrla da nije bilo Amora.

Tornjak danas?

- Bih!

Kako BiH?

- Ma, ne... Tornjak je danas u identičnoj situaciji kao Bosna i Hercegovina. Svi je svojataju sebi, a niko se ne bori za nju. Takvo je stanje i sa tornjakom. Svako  ga svojata, a niko ne vodi računa o samom tornjaku. Hrvati iz BiH ga svojataju sebi, Srbi sebi, Bošnjaci - Muslimani sebi, Hrvati iz Hrvatske sebi.

 A tornjak, čiji je?

- Tornjak je pas sa ovih područja i pripada svima koji žive ovdje. Po nekim zapisima tornjak se nalazi već više od hiljadu godina na ovim područjima. Kao što je već poznato, nama je uvijek tuđe bolje i ljepše. Pa je tako i sa tornjakom. Cijenimo neke tuđe pasmine, a zanemarujemo svoje. Ja sam ubijeđen da su neke evropske rase nastale od tornjaka i davno su priznate, a tornjak, nažalost, tek sada.

Ističeš da je Rama kolijevka tornjaka? Zašto kolijevka?

- Rama sa punim pravom nosi taj naziv. Kao što sam rekao, Ramci i tornjaci su vezani nedjeljivom cjelinom. Dosta sličnog su i karaktera i ponašanja. Mirni, tihi, miroljubivi, poštuju druge, ali u svoje svetinje ne daju dirati. Pa, zar nisu jedni od posljednjih izvornih tornjaka sačuvani upravo u Rami? Ramska klima i uslovi života u potpunosti odgovaraju tornjaku. Vidite i sami da je Rama i danas brojnošću i kvalitetom najjača sa tornjacima. Zato sa pravom ponosno nosi ime KOLIJEVKA TORNJAKA.

* * *

Razgovor završavamo na obali Ramskog jezera, u restoranu  sa prvoklasnom domaćom kuhinjom. Posmatramo jezero, ćaskamo, probamo izvrsno domaće vino, završavamo ovaj razgovor i šalimo se na moj račun da život novinara zna biti, ponekad, "zaista težak". 

Ali, razmišljam i o vezi naroda i pasa koje baštini, o nama samima i tornjaku… 

I prisjetih se zapisa velikog Ive Andrića:

Svi su sporedni i nevažni. Avlija živi sama za sebe, sa stotinu promena, i uvek ista.

.......

Natura Online (29.5.2018)