INTERVJU: ZORAN M. KOS, INŽENJER, NOVINAR, ODGAJIVAČ SAMOJEDA I KINOLOŠKI SUDIJA
Ponekad, volim da zavirim i iza horizonta
Bez obzira na to što imamo mnogo šampiona i vicešampiona gluposti u svim oblastima, pa i u kinologiji, što imamo hiljade doktora nauka bez elementarne pismenosti i poznavanja stranih jezika, ima čestitih kinologa i sudija koji svoj posao rade stručno, korektno i pošteno, kako to kinologija i etika nalažu. Naravno, ima i onih drugih ali kako biti drugačiji od društva u kome živimo? Sama komercijalizacija kinologije nije problem. Veći problem su "prodavci magle" koji su i te kako prisutni u ovdašnjoj kinologiji. Pogotovu je taj virtuelni, internetski svijet postao svojevrsna "prodavnica magle" i odatle dolazi velika, možda najveća opasnost. Na internetu ima odgajivačnica svega i svačega i ti takozvani web-kinolozi nanose veliku štetu kinologiji - kaže Zoran Kos za Naturu Online.
Razgovarao Dušan Marinović, foto arhiva Zorana M. Kosa
Pre nekoliko godina, ne sećam se tačno kad, Zoran Kos je kupio, preko interneta, nekoliko mojih kinoloških knjiga. Potom smo, preko Skajpa, dugo pričali o knjigama, kinologiji, psima, politici, svemu… Dopao mi se kao sagovornik, čovek i kolega. Potom smo se lično upoznali u Beogradu, u jednom lokalnom kafeu, kada mi je potvrdio da je Natura, moja tadašnja štampana revija, još pre dve decenije, bila među prvima koja je objavljivala tekstove o kinologiji u Republici Srpskoj, tornjaku… Šta je bilo posle?
Druženje sa Zoranom nastavilo se spontano, kolegijalna saradnja takođe, sve do mog predloga da zajedno napravimo jedan dobar online intervju. Pristao je...
Novinar, kinolog, odgajivač pasa, kinološki sudija i fukcioner… Šta je od svega ovoga najviše Zoran Kos?
- Na ovakva pitanja volim napraviti paralelu sa mojim samojedima: ja sam "skitnica", kao i oni, volim zaviriti iza horizonta. Rodjen sam 1962. godine. Po obrazovanju sam pogonski inžinjer elektrotehnike, do rata sam bio vlasnik firme, a u ratu ratnik (manje) i novinar (više). Prvi svoj prilog objavio sam u kragujevačkoj "Svetlosti" ("Bukvar veselosti", Radio Beograd) kao mlad stvaralac, daleke 1976. godine. Od tada do danas prisutan sam u raznim štampanim i elektronskim medijima. Tamo se javljam prvenstveno sa svojim autorskim prilozima ali i u svojstvu urednika, glavnog urednika i direktora. Aktivno sam se agažovao i u objavljivanju knjiga, publikacija i priloga iz perioda Drugog svjetskog rata, kao i reportaža i fotoreportaža iz oblasti kinologije. Kreator sam i urednik brojnih internet stranica. Zadokumentovao sam više desetina hiljada fotografija na različite teme, a one kinološke su sa psom kao glavnim likom. Trenutno sam saradnik uglednog časopisa "Zov" iz porodice "Večernjih novosti" iz Beograda i osoba zadužena za kontakte sa javnošću u Kinološkom savezu Republike Srpske.
Ti si danas i poznat kinolog, kinološki sudija, vlasnik odgajivačnice samojeda… Mnogi te znaju i po kavkascima i kangalima, po psima sa istoka?
- Da. Vlasnik sam odgajivačnice pasa "Dubdog White" koja se bavi odgojem rase samojed, nekad i kavkaskih ovčara. Osnivač sam i predsjednik Kinološkog društva "Dub dog" i jedan od osnivača i sekretar "Kangal kluba ex Yu" u Kozarskoj Dubici gde i živim. Bio sam jedan od inicijatora i osnivača Kluba sportske kinologije "Rufus" u Republici Srpskoj a i kinološki sam sudija za pse II, V i IX FCI grupe.
Otkuda baš to ime Tvoje odgajivačnice?
- Moj grad se zove Dubica, kažu po dubu-hrastu… Naše kinološko društvo se zove “Dub Dog” iz čega se, samo po sebi, nametnulo i ime moje odgajivačnice "Dubdog White" – Dubički bjeli pas.
Kada si se zaljubio u pse i shvatio da će oni, i to vrlo brzo, postati deo tvog svakodnevnog života?
- Po završetku rata, u tom moralnom i materijalnom sunovratu, kako je rat odmicao, ja sam se sve više približavao “svjetu pasa”. Rođen sam na selu u kome je pas bio “član domaćinstva”. I tako, korak po korak, sve više i više sam ulazio u “svijet pasa”. Pišem, fotografišem, uzgajam, sudim… Krećem se u krugu ljudi kojima su psi sastavni dio života. A, kao što je nauka dokazala, druženje sa psom doprinosi poboljšanju našeg zdravstvenog stanja i pozitivno utiče na raspoloženje i naš imunološki sistem, što je još jedna blagodet ovog mog interesovanja.
Ko je i kako na Tebe presudno uticao da odabereš rasu koju i sada gajiš?
- Odgovor je jednostavan: pronašli smo se samojed i ja. Samojed je, naime, snažan, aktivan, graciozan pas, uvijek spreman na akciju i čini mi se da djelimo neke osobine. Kao što sam rekao, odrastao sam na selu u kome su pastirski psi bili sastavni dio života i to je ta davnašnja veza pastiraca i mene. Međutim, ovaj izuzetan pas, samojed, skitnica sa dalekog sjevera, velikog kaprica i još većeg šarma, zavrijeđuje svu ljubav i pažnju! Dakle, našli smo se sami i nisu neki trendovi uticali, a i neće. A zbog nekih mojih zdravstvenih problema ostao sam samo u svijetu samojeda, tako da oni sada zaslužuju svu moju pažnju.
Kako su izgledali Tvoji kinološki počeci, šta si smatrao da znaš, a šta ne?
- Interes je nastao spontano, ali se veoma brzo i profesionalizovao. Počeo sam od stručnih seminara i predavanja o svijetu pasa, pretežno u "zapadnom dijelu biše nam države", s obzirom na to da oni imaju, čini mi se, kvalitetniji odnos prema tim temama. Ulazeći u svijet pasa i kinologije nisam znao mnogo, gotovo da nisam znao ništa… Ali, sreća je bila u tome što nisam znao koliko malo znam. Iz dana u dan sam učio, tako da i danas, svakodnevno, saznajem sve više i sve dublje ulazim u taj predivni svijet pasa.
Ti si, kažu mnogi, i dobar organizator brojnih kinoloških manifestacija i događaja… Odakle Ti snage da to radiš i na kraju sve dobro izguraš?
- Rekoh već da smo se samojed i ja zaista pronašli. Naime, karakteristika ovog psa je da je on nesalomljive radne volje i energije. Ta radna volja i energija mi daju snagu da, kako si rekao, izguram i sve organizacione poslove. Bez stajanja, bez kompromisa i do kraja. A trudim se, po ugledu na "bogati Zapad", da svaka naša kinološka manifestacija ne bude samo izložba, već svojevrstan festival kinologije, događaj sa etno-elementima i, naravno, seminarima, savjetovanjima…
Nedavno je Kinološki savez Republike Srpske proslavio dve decenije svog postojanja. Gde je danas kinologija u RS, u kom pravcu se kreće?
- Godina na izmaku je veoma značajna za kinologiju Republike Srpske i BiH. Naime, na Generalnoj skupštini Međunarodnog kinološkog saveza (Fédération Cynologique Internationalea – FCI) u Lajpcigu, Kinološki savez BiH službeno je proglašen njegovom asocijativnom članicom, a Bosanskohercegovački-hrvatski pastirski pas tornjak postao je punopravno priznata pasmina.
Ovaj uspjeh, u koji smo uložili mnogo rada, truda i ljubavi, obavezuje nas da što bolje promovišemo kinologiju u Bosni i Hercegovini i da radimo sa još više predanosti. Iskoristio bih priliku da svima, koji su doprinjeli tom uspjehu srdačno čestitam.
No, upozoravam na naš mentalitet, na komplikovanost društvenog uređenja prostora na kojem živimo, koji u budućnosti mogu biti na štetu kinologije i urušiti postignute rezultate. Što se tiče mentaliteta, volim citirati dr Arčibalda Rajsa koji za nas Srbe kaže: “Niste veliki radnici. Često odlažete za sutra, čak i za prekosutra, ono što biste mogli da uradite danas. Posledica je da se to, često, nikada i ne uradi.” Dakle, raditi danas za danas… A sutra će donijeti neke nove poslove, neke nove obaveze.
Tih 20 godina postojanja i rada Kinološkog saveza Republike Srpske obilježili smo nizom manifestacija i seminara, a Zbronik koji smo tim povodom štampali samo je potvrda našeg dobrog rada na koji smo ponosni.
Neki tvrde da je na našim izložbama sve manje pasa, izlagača i publike. Je li to istina i ako jeste - zašto se to događa?
- Generalno se u društvu izgubila ljubav, došlo je neko podaničko vrijeme i to se, naravno, odražava i na kinologiju. U našem kinološkom svijetu, kao i u svakom drugom sportu, postoji veliki takmičarski duh u svakom od nas, radilo se o odgoju, uspjesima na izložbama, u radu ili u bilo kojoj drugoj disciplini. Takmičenje i dokazivanje dobro je sve dok ne pređe na onu drugu stranu, gdje želja da se naš ego dokaže i pokaže, zasjeni onu glavnu nit vodilju - želju da nešto stvorimo, napravimo i ostavimo iza sebe za dobrobit svih, da ostavimo trag... Nekada smo bili konkurencija i protivnici, no sve se to završavalo onog trenutka kada smo izlazili iz izložbenog ringa. Slavila se svaka pobjeda i ona najmanja i, uistinu, nije bilo tako mnogo važno da li je to bio tvoj ili moj pas na postolju. Ljudi su nekada bili otvoreniji, nasmijaniji, zadovoljniji nego sad. Družili su se i mimo konoloških manifestacija; vladala je toplina i sloga. I bilo je dobro. I ljudi su voljeli ljude. Kažu da ko voli životinje, voli i ljude… Nemojte da mi, koji volimo životinje, prestanemo da volimo ljude, da prestanemo da se međusobno cijenimo i uvažavamo.
Postoji li, po Tebi, nepristrasno kinološko suđenje? Jesu li istinite priče o "nameštanjima" rezultata na kinološkim izložbama, da svaki dobar plasman ima i svoju cenu?
- Bez obzira na to što imamo mnogo šampiona i vicešampiona gluposti u svim oblastima, pa i u kinologiji, što imamo hiljade doktora nauka bez elementarne pismenosti i poznavanja stranih jezika, ima čestitih kinologa i sudija koji svoj posao rade stručno, korektno i pošteno, kako to kinologija i etika nalažu. Naravno, ima i onih drugih, ali, kako biti drugačiji od društva u kome živimo? Mogu govoriti o sebi, o svom kinološkom društvu, o manifestacijama koje mi organizujemo, na kojima su kinološke sudije eminentna svjetska imena poput Carmen Navarro, Rafael Garcia, dr Milivoje Urošević, Peter Harsányi, dr Umit Ozkanal… i na što smo ponosni.
Ima li novca danas u kinologiji? Ko, u celoj toj priči, po Tebi, najviše zarađuje a ko gubi?
- Međunarodna kinološka federacija (FCI) je veoma moćna i finansijski veoma jaka organizacija. Više od 30.000 pasa na njenoj svjetskoj izložbi govori o tome. Jasno je da je u opticaju veliki novac. No, postoje dvije moćnije organizacija od ove: ona Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i ona u Sjedinjenim Američkim Državama. To nam govori da i u svetskoj kinologiji ima velikog profita.
Za nas, obične smrtnike, kinologija je veoma skup sport; sve mnogo košta: od nabavke šteneta, odgoja, kozmetike, odlazaka na izložbe… Na ovim prostorima teško je govoriti o isplativosti. Ali, nije sve u novcu. Novi ljudi, novi gradovi, nove zemlje, nova iskustva - i to je samo dovoljno! To moje stalno “zavirivanje iza horizonta” velika je stvar i moja velika dobit. Eto, i Tebe sam upoznao zahvaljući kinologiji i to je za mene, takođe - veliki dobitak.
Da li si imao, kao kinološki sudija, nekih neprijatnih situacija? A šta pamtiš, kao posebno lepo, sa svojih brojnih putovanja u tom svojstvu?
- Više neprijatnih sitacija sam imao kao izlagač, a ne kao sudija. Ali, želim da pamtim samo lijepe stvari. Kao sudija istakao bih jedno zapažanje: naime, primjetno je da ponašanje izlagača usko vezano sa rasom pasa koju izlažu. Dalje ne bih… Bio sam nedavno u Turskoj i Aziji… Pamtim veliko gostoprimstvo Turaka, njihovu ležernost i njihov poseban odnos prema vremenu. Brzo voze, ali žive sporo! I tu osobinu možete vidjeti i kod njihovih izlagača. Bez žurbe, bez nervoze, sa mnogo poštovanja…
Da li misliš da se kinologija u nas poprilično komercijalizovala i da se danas sve vrti, u stvari, oko novca, prodaji štenadi i pasa, onoj zaradi "hleba bez motike"?...
- Čini mi se da sama komercijalizacija kinologije nije problem. Veći problem su “prodavci magle” koji su i te kako prisutni u ovdašnjoj kinologiji. Pogotovu je taj virtuelni, internetski svijet postao svojevrsna “prodavnica magle” i odatle dolazi velika, možda najveća opasnost. Na internetu ima odgajivačnica svega i svačega i ti takozvani web-kinolozi nanose veliku štetu kinologiji. Recimo, na internetu možeš naći oglas o prodaji mini-maltezera, kaže web-kinolog: "...narasti će do težine 1,9 kilograma". Mora da je čovjek odgojio neku novu rasu za koju svijet još ne zna. Naime, maltezer je maltezer i - tačka.
Ti si na razmeđi tri države… Zato pretpostavljam da jasnije od nas, ovde u Srbiji, vidiš ono što se stvarno dešava i u hrvatskoj, i u srpskoj i u bosansko-hercegovačkoj kinologiji. Ima li i kakvih razlika u tim kinologjijama, šta Ti primećuješ?...
- Primjetan je naš neodgovoran odnos prema kinologiji (eh, da je samo prema kinologiji?!...) u odnosu na nama zapadne države. Naime, veoma neodgovorno se kolektivno ponašamo, za razliku od izuzetnih pojedinaca, prema onome što od Boga baštinimo. Primjer je, svakako, naša rasa šarplaninac kojeg su, recimo, Slovenci i Hrvati davno prije nas uvažavali i organizovano čuvali, dok je u Srbiji tek pred sam rat, a u Makedoniju tokom rata, posvećena zaslužena pažnja ovom psu. I tako je u svemu kada je reč o kinologiji... Neodgovorne organizacije i savezi, sa izuzetnim pojedincima, na jednoj, i ujednačeni i odgovorni, sa uspostavljenim sistemom na drugoj strani. Ali, kao što rekoh, da je to samo u kinologiji…
A stanje u Bosni i Hercegovini najbolje oslikava citat iz Andrićevog "Pisma iz 1920":
“Da pređem odmah na stvar. Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji.
Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom".
Da, veliki i istiniti Andrić… Ali, da se vratimo Tebi… Kakvi su Ti planovi za budućnost? Da li ćeš više suditi ili odgajati pse?
- Moje želje su da sa svojim psima i dalje idem iza horizonta, da zajedno istražujemo i upoznajemo nove ljude i nove kulture.
Ako ikada, jednog dana, budeš rešio da svoje boksove za pse pretvoriš u aleje sa paradajzom ili u neki plastenik, šta bi mogao da bude razlog tome?
- U ovom trenutku ne vidim šta bi me to moglo dovesti do tog čina, mada, ne bi bilo loše imati jedno veliko polje cvijeća da moji samojedi “lepršaju” po njemu.
Imaš li svoje kinološke sledbenike, učenike, kojima prenosiš stečeno znanje i iskustvo? Kakvi su oni učenici?
- Postoji jedna kritična masa ljudi vezanih za "Dub dog" i Kangal klub i čvrsto sam uvjeren da su oni ti koji će nastaviti ovu priču. A kakvi su učenici? Kao i svi mi, nekad bolji, nekad malo lošiji. Bitno je da su učenici.
Na kraju, slobodno reci sve ono što Ti je na duši, a ja te, slučajno ili namerno, nisam pitao…
- Moja želja i poruka, prije svega odgajivačima samojeda, jeste da treba da vode računa da rasa ostane zdrava da bi ovaj vrlo ponosan pas sjevera ostao upravo takav, kakav jeste: nepokoren, dobre naravi i karaktera, koji ima instikt za vuču, kojeg, zbog njegovih karakteristika i lijepog izgleda, svrstavaju u najpopularnije pse, a po mom skromnom mišljenju i najljepše pse na svijetu. I takvog samojeda treba ostaviti budućim generacijama! I, naravno, još jednom: svi mi koji volimo pse ne smijemo zaboraviti da moramo voljeti i ljude.
......
Iz biografije
Zoran M. Kos je odgajao kavkaske ovčare, a danas je odgajivač samojeda i vlasnik odgajivačnice "Dubdog White". Iz njegove odgajivačnice psi su potom odlazili u sve države bivše Jugoslavije, Francusku, Švajcarsku, Austriju, Nemačku… Posebno je ponosan na potomke svojih pasa koji su danas u Rusiji, Norveškoj i Švedskoj.
Kao kinološki sudija, Zoran je sudio na brojnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Aktivni je kinološki pregalac i radnik, predsednik je Kinološkog društva "Dub dog", sekretar "Kangal kluba za ex YU prostore" i član "Kluba polarnih pasa u BiH". Kao organizator kinoloških manifestacija organizovao je uspešne i posećene specijalizovane izložbe kao i brojne državne i međunarodne izložbe pasa svih rasa na kojima su pse ocenjivali svetski priznati kinološki eksperti.
Autor je mnogih članaka, izvještaja i foto-reportaža, svojevrsni hroničar kinoloških dešavanja u nas. Bio je urednik nekoliko kinoloških internet stranica a i danas objavljuje svoje priloge u kinološkim i lovačkim časopisima.
Uz sve to, Kos je dobar organizator raznih kinoloških događanja. Bio je organizator i moderator zapaženih stručnih rasprava i okruglih stolova "Tornjak - kako dalje?", "Šarplaninac - juče, danas, sutra?", dva seminara o kangalu, više opštih kinoloških seminara, većeg broja CAC i CACIB izložbi.
Zoran Kos bio je idejni tvorac i glavni urednik "Godišnjaka", koji je izdat 21. maja 2016, a povodom dvadeset godina postojanja Kinološkog saveza Republike Srpske.
Aktivnosti Zorana M. Kosa mogu se pogledati i na web stranicama:
kao i na njegovoj Facebook stranici.
......
Natura Online (11.12.2017)