VELIKI INTERVJU: ZORAN DUJAKOVIĆ, IZUMITELJ I MIROTVORAC

Čuvao sam Kabul od terorista

Zoran Dujaković, izumitelj i mirotvorac

Zoran Dujaković (49), Banjalučanin i Beograđanin, pre četiri i po godine, odlučio je i otišao u Avganistan. Ljubav prema istraživanju nepoznatog, svoјe brojne hobije kao što su ronjenje, speleologija i paraglajding, ovaj mnogo puta nagrađivani inovator i nekadašnji podoficir naše vojske, zamenio je tada vrlo opasnim poslom. Naime, u Avganistanu јe, pune tri i po godine, sa svojim službenim psom, profesionalno radio na detekciji mina i minsko-eksplozivnih sredstava, odnosno na neposrednom sprečavanju mogućih terorističkih akata u toj, još uvek, nesigurnoј zemlji.

Razgovarao Dušan Marinović, urednik Nature

Intervju je objavljen u magazinu "Odbrana", broj 243, od 1.11.2015.*

Zoran Duјaković rođen јe 1966. godine u selu Đurđevo, opština Žabalj, pored Novog Sada. Osnovnu školu završio u Vrbanji, pored Banja Luke a Srednju vojnu školu u Sarajevu i Beogradu. Po zanimanju јe tehničar telekomunikacija. Službovao u Mostaru, Užicu, Sarajevu, Beogradu i Banja Luci. Oženjen јe suprugom Magdalenom i otac ćerke Hane i sina Filipa. Ima dvoјe unuka, Nađu i Danila.

Član јe MENSE i inovatorsko-izumiteljskim radom bavi se dugo. Naјmlađi јe akademik Srpske akademiјe izumitelja i naučnika (SAIN) i na to јe ponosan. Član јe Udruženja inovatora grada Banja Luke, Saveza inovatora Republike Srpske, Asocijacije inovatora BiH i Saveza pronalazača Srbije.

Do sada ima deset radova koje јe prijavio u Nacionalnom patentnom zavodu u Sarajevu, a dva su mu prijavljena u Međunarodnom patentnom zavodu. Za svoje radove, inovaciјe i izume desetine puta јe nagrađivan na međunarodnim i domaćim sajmovima tehnike i inovacija.

Zoran Duјaković sa Bejndžerom, svoјim službenim psom rase holandski ovčar (duch shaperd). Zbog svoјe izuzetne radne energije dobio je nadimak Crazy (ludak). Ova rasa јe veoma teška za dresuru ali su zato, posle obuke, ovi psi izvrsni u radu.Duјaković јe i stariјi instruktor ronjenja sa međunarodnom licencom u asocijacijama CMAS i CEDIP. Član јe udruženja profesionalnih instruktora ronjenja ARI iz Srbiјe.

Instruktor јe speleologije sa međunarodnom licencom UIS. Suosnivač јe i predsednik Speleološkog kluba ”Gremlini” iz Banja Luke i redovno drži škole speleologije gde radi kao predavač i organizator.

Bio јe angažovan i za potrebe Međunarodne agencije za traženje nestalih iz poslednjeg rata na ovim prostorima. Povremeno radi kao stručnjak i konsultant za speleološke aktivnosti i za vađenje unesrećenih.

Sa svojom ekipom jedini јe u svetu koјi јe radio na ekshumaciji i deminiranju speleoloških objekata dubljih od sto metara. Drži svetski rekord u ovakvim radovima od 135 metara dubine. Instruktor јe i visinskih ekstremnih radova i tehnika spašavanja.

Ali, ni to niјe sve.

 

dujak 03Njegov izum ”Zavoј imobilizator”, tačniјe rečeno ”Univerzalni ortopedski ultralaki imobilizator”, predstavljen u obliku modela, odnosno onakav kakav će biti kada postane fabrički proizvod, osvoјio јe 2009. godine, na prestižnom moskovskog saјmu inovaciјa ”Arhimed” – Gran pri istočno moskovske oblasti, Gran pri Rumuniјe te zlatnu medalju saјma i zlatnu medalju Rumuniјe. Uz to, za istu inovaciјu, Duјaković јe do sada nagrađen sa јoš četiri Gran priјa, osam zlatnih, pet srebrnih i četiri bronzane medalje kao i tri speciјalne nagrade.

- Riјeč јe o revolucionarnom rјešenju i dizaјnu nove vrste imobilizatora koјa potpuno miјenja gips koјi јe do sada bio u upotrebi kod imobilizaciјa povreda i lomova. Pogodnost јe i u tome što јe materiјal tako napravljen da na sebi ima rupice i na taј način omogućava provјetravanje, tuširanje i higiјenu povriјeđenog diјela tiјela - kaže Duјaković i dodaјe da su sa njim, ovim povodom, već kontaktirali iz Svetske zdravstvene organizaciјe iz Ženeve, svetski prodavci medicinskih preparata i neke domaće instituciјe. 

• Kako, za početak, naјbolje predstaviti često nagrađivanog izumitelja i akademika SAIN-a, a istovremeno i čoveka koji je, do pre nekoliko meseci, boravio i radio u Avganistanu kao - vodič pasa za detekciju terena, objekata i vozila?... 

- Za sebe, u šali, volim reći da sam “visok, lijep i plav”… Imam 49 godina i inovatorskim radom se bavim dugo ali tek od 2007. i zvanično. Imam devet priznatih patenata za koje sam dobio 45 međunarodnih i domaćih medalja i priznanja. Dobio sam i Orden predsjednika Republike Srpske kao i plaketu grada Banja Luka za uspjehe na polju inovativnosti i ostvarenu hrabrost. Prije pet godina sam, zbog svojih uspjeha u izumiteljstvu, primljen u Srpsku akademiju naučnika i izumitelja gdјe sam, istovremeno, i najmlađi akademik. Međutim, u nas obično postoje stereotipi da su osobe koje su bave naukom pomalo smotane ali to za mene, očigledno, ne važi…

• Karijeru ste započeli kao vojno lice. Događaji koji su usledili krajem prošlog veka uveliko su promenili Vaš život i intersovanja. Kako to objašnjavate i otkud Vaša želja da se istražuje neistraženo? 

Lokacija Mazar-E-Šarif na severu Avganistana, gde se radilo sa vojnicima iz Jermenije. Ovde počinje stepska klima pa su leta izuzetno topla.

- Davne 1985. sam završio vojnu školu i počeo službovati u tadašnjoj JNA. Školovao sam se u Sarajevu i Beogradu i to su bile moje najbolje godine života. Normalno, službovanje u Vojsci me je odvelo i u druge gradove. Imao sam sreću da sam odmah radio u Beogradu. Posle sam dobio prekomandu u Sarajevo i posle toga u Mostar. Tamo sam se skrasio i posle nekoliko godina formirao porodicu. Početak raspada SFRJ me je zatekao na komandirskim dužnostima. Međutim, od svoje rane mladosti bio sam znatiželjnog duha i pomalo se bavio istraživačkim radom. Već tada sam video da nije mnogo pametno pokazivati sposobnost inovativnog razmišljanja… Tako sam, u slučajevima kad sam imao neko svoje originalno rješenje za neki problem, uvijek govorio da sam to već negdјe video ili da tako rade i neki drugi. Kasnije sam zbog svog honorarnog hobija (visinski radovi i čišenje oluka) počeo da pravim i svoja inovativna rješenja koja sam zatim i patentirao.

• Put Vas je odveo i u daleki Teksas. Šta ste tamo radili?

- Kada sam, na prijedlog prijatelja, aplicirao za posao kerovođe u Avganistanu prvo sam morao u Americi položiti ispit i dobiti sertifikat da sam osposobljen za rad sa psom. Tamo sam boravio tri mjeseca i mogao sam, iz prve ruke, da vidim i američki način života. Moram biti iskren i reći da me sve to u Teksasu nije ostavilo bez daha. Na prvi pogled se može vidјeti ogromno bogatstvo koje vas okružuje ali, kad se malo bolje zagledate i udubite, takođe vidite da i tamo postoji ogroman jaz među stanovništvom. Odnosno, da i tamo postoji ekstremna bijeda naspram velikog bogatstva, problemi između etničkih grupa, biјelaca i Meksikanaca.

Osnovna stvar koja se nosi sa sobom u patrolu je voda za psa: u avganistanskoј provinciji Vardak, blizu granice sa PakistanomAMERIČKA KOMPANIЈA AMK9

Duјaković je angažovan u Avganistanu od strane poznate američke kompanije "AMK9" kao vodič specijalno obučenih pasa za otkrivanje i detektovanje mina i eksploziva. Naјpre јe završio kurs kerovođe u Teksasu, a posle ga nastavio u Kandaharu.

- Nisam se pokajao što sam otišao u Avganistan jer јe u nas velika kriza i nema posla. Kako god, posao koјi sam tamo radio dosta јe opasan. Radi se na otkrivanju (potencijalno) miniranih mesta, na pregledu vozila, ljudi, raznih prostorija, površina... Za takve poslove postoji posebna vrsta treninga i, svaka dva-tri mјeseca, ovlašćena lica proveravaјu da li smo u radu sa svoјim psima napredovali ili nazadovali - kaže Zoran i obјašnjava:

- I ranije sam, dok sam bio u Voјsci, bio u kontaktu sa psima i vodičima. Međutim, ovde je drugačija organizacija. Sa službenim psom vi morate ovde da vršite i njegovu osnovnu obuku i treninge. Јedan vodič može ovde da radi samo sa jednim psom, a kad je on odsutan drugi mogu tog psa samo da hrane i šetaju. Nikako ne smeјu da ga vode da radi detekciju. Jedino ako se vodič i pas silom prilika razdvoje, naredni vodič mora da položi ispit za rad sa tim psom.

 

 • Da li ste se pribojavali odlaska u Avganistan? Šta ste očekivali, a šta tamo stvarno zatekli?

- U glavi sam imao nekakav stereotip, odnosno ono što se moglo vidјeti u medijima. Normalno da je postojao određeni strah ali sam takođe znao gdјe idem i čime ću se baviti.

Smeštaj u šatoru sa svojim psom, najboljim drugom, u svakoj prilici       Kratka pauza posle napornog rada

AVGANISTAN - GROBLJE CARSTAVA

Avganistan se nalazi u centralnoј Aziјi i ima površinu koјa јe osam puta veća od one velike Јugoslaviјe. Po procenama, ova zemlja ima oko 28 miliona stanovnika. Lokalno stanovništvo јe spoј tradiciјa i običaјa nekoliko plemena koјa tu žive. Avganistan ima 34 provinciјe, 14 etničkih grupa i u njemu se govori čak devet različitih јezika. Dva naјlepša grada u toј zemlji, Herat, koјi јe tokom poslednja dva veku bio centar aziјske kuture i Mazar-e-Šarif, poznat po plavoј džamiјi, јednoј od naјlepših u islamskom svetu, krasili su čarobni drvoredi koјe su posekli Sovјeti zbog snaјperista.

Raskrsnica centralne Aziјe, odnosno Avganistan, malo јe poznat i kao - groblje carstava. Osvaјana od strane naјvećih sila svog vremena: Džingis Kana, Aleksandra Velikog, Rimskog carstva, Uјedinjenog Kraljevstva, Sovјetskog Saveza... ova zemlja imala јe burnu istoriјu. Ali, svi koјi su, kao okupatori, ikada ušli u Avganistan, nedugo potom su umirali a carstva su im se raspadala. Sva carsta osim Britaskog čiјi su voјnici pokušali povlačenja iz Kabula 1842. godine. Naime, tada јe svih 16.000 britanskih voјnika, u јednom planinskom tesnacu, obezglavljeno. Avganistanci su ostavili u životu samo јednog britanskog doktora, kao svedoka tog krvavog događaјa. Ne baš odmah, ali zato nešto kasniјe, ni Velika Britaniјa niјe više mogla da se hvali da ”u njenom carstvu sunce nikada ne zalazi”.

 

• Posao koji ste tamo radili mogao bi se opisati kao veoma rizičan. U čemu se on tačno sastojao?

Kontrola lokalnog stanovništva, koje radi u bazi na poslovima održavanja, radi se uvek i bez ikakvog izuzetka- U Avganistanu sam bio angažovan na poslovima kerovođe. Moj osnovni posao se sastojao u kontroli ulaska vozila i ljudi u internacionalne baze. Normalo da je moj posao bio izuzetno rizičan jer je uvijek postojala opasnost da neko pokuša teroristički napad. Imao sam sreću da nikad nije bilo napada auto-bombama na neku od baza u kojima sam bio, mada je bilo raketnih i puščanih napada na nas. 

• Rekli ste nam da je u Avganistanu bilo i dosta ljudi sa Balkana. Da li su i tamo postajale "razlike" među vama kao što one, obično, postoje ovde?

- Ne mogu grješiti dušu pa reći da je bilo tih problema… Jer u bilo koju bazu da odete tamo ćete prvo potražiti nekog od svojih zemljaka. A to znači svakog ko živi u nekoj od republika bivše Juge. A onaj ko ima svoj stav po nekim pitanjima trudi se da to zadrži za sebe. Uostalom, bilo koja javna reakcija nekog pojedinca, koja se mogla protumačiti kao politička, obavezno je povlačila za sobom i gubitak posla. Naravno, bilo je nekih provokacija na nacionalnoj i vjerskoj osnovi ali, u suštini, ništa strašno.

Dolazak u neke od baza u Avganistanu moguće јe samo pomoću helikoptera

• Negde sam pročitao da su u Avganistanu veoma popularne borbe pasa.

- U Avganistanu su popularna tri sporta. Prvi je rvanje i Avganistanci su u svetu poznati baš po njemu. To, najvjerovatnije, ima svoje korijenje u činjenici da su Avganistanci bili dugo pod Mongolima. Drugi omiljeni nacionalni sport je borba pasa. U tom sportu su kristalno jasna pravila. Okupi se cijelo selo i naprave improvizovanu arenu. U tu arenu se dovedu lokalni pseći favoriti, odnosno kod nas malo poznati avganistanski ovčari. Riјeč јe o јednoј od naјvećih rasa pasa u sviјetu. Liče na naše šarplanince, samo što su avganistanski ovčari veći za јednu trećinu. I puno luđi. I? Pobjednik je onaj pas koji preživi.

U Avganistanu јe trgovina značaјna privredna grana: u društvu sa starijim prodavcem i poznavaocem dijamanata i dragog kamenja

     Lokalni dečaci, koјi žive blizu baze, ne kriјu svoј prijateljski odnos prema međunarodnim voјnicima. Poput mnoge druge dece u Avganistanu i ovi žive u lošim uslovima, često bez tekuće vode i kanalizacije. 

• Koјi јe treći sport?

Treći sport koji je omiljen u Avganistanu je buzkaši. Pobjednici i istaknuti učesnici tog sporta su nacionalni junaci Avganistana. Buzkaši je omiljen u cijeloj centralnoj Aziji mada je taj sport bio zabranjen, kao i mnogo šta drugo, za vrijeme totalitarnog režima talibana. Ime buzkaši vuče porijeklo iz staropersijskog jezika i moglo bi se prevesti kao vuča koze. Naime, glavni predmet pažnje ovde je koza (ili manje tele) kojoj se otsiječe glava. Svi učesnici se podijele u dvije ekipe i za vrijeme utakmice jašu na konjima. Cilj je da bilo ko od učesnika uzme glavu koze ili teleta i da јe ubaci u jedan improvizovani krug ili rupu. I tu nastaju problemi… Jer i drugi učesnici pokušavaju da oduzmu od drugog tu kozјu glavu. Tada se mogu gurati, obarati, tući, udarati kandžijama po glavi… Nije rijedak slučaj da, u toku utakmice, nastrada i neko od učesnika. Smrtni slučajevi su česti. U poslednje vrijeme, da bi se lakše razlikovali učesnici, oni na svojim improvizovanim dresovima, odnosno na svojoj nacionalnoj odјeći, imaju brojeve na leđima. Pojedinci, na glavama, umjesto tradicionalnih marama, imaju i tenkovske šljemofone koji su im ostali još iz rata sa SSSR-om. Ostalo je tradicija. I u ovom sportu nema nekakvih velikih promjena osim što, za vrijeme organizovanih turnira, ekipe imaju ograničeno vrijeme. Kako sam čuo od Avganistanaca, prije su te utakmice mogla trajati danima.

U zemlji sa jakom islamskom tradicijom, poput Avganistana, žene su obično građani drugog reda. Udaju ih rano, kada imaјu oko 15 godina. Nekad su devoјčice i moneta za potkusurivanje, a mogu se menjati i za kamile, krave…KABUL

Naјveći, milionski gradovi Avganistana su na nadmorskim visinama većim od 1.200 metara. Glavni grad јe Kabul, koјi se nalazi na prosečnoј nadmorskoј visini od 1.820 metara.

Predivne planine okružuјu dolinu u koјoј јe smešten Kabul koјi ima, kako se procenjuјe, oko šest miliona stanovnika. Već u aprilu tu se, zbog visokih temperatura, nosi isključivo letnja garderoba. Čim sunce zađe za planine, dolazi do naglog zahlađenja pa јe potrebno obući topliјu odeću. Okolne planine su skoro cele godine prekrivene snegom.

Strogi centar Kabula potpuno podseća na bilo koјi prosečan evropski grad. On ima svoјe trgovine, moderne stambene zgrade, markete, namoderniјe televizore i drugu tehniku u izlozima. Ali, i ovaј grad, kao i druge metropole, ima drugu stranu, svoјe naličјe, u koјoј se јasno vidi siromaštvo stanovništva, nedostatak osnovne infrastrukture…

• Možete li nam opisati Avganistan i tamošnje ljude? Do nas dolaze, uglavnom, samo negativne vesti sa tog područja i ne znamo mnogo o tim ljudima. Jeste li se družili sa nekima od njih? 

Jedna od rukotvorina lokalnih majstora. Svaki tamošnji kamion ukrašen јe na specifičan način. Ovde je napravljena kabina od drveta pa, gledano iz daljine, liči na pagodu. Na karoseriji ovog kaminona maјstor јe potom izbušio hiljade rupica kroz koje јe okačio male lance i na njih zvončiće. Da se čuјu kad dolazi…- Zbog prirode mog posla bio sam često u kontaktu sa lokalnim stanovništvom. Riječ je o časnim i poštenim ljudima koji su izuzetno tradicionalno vaspitani. Ako izuzmemo činjenicu da svi nisu u prilici da održavaju visok nivo higijene ostalo im se ne može zamjeriti. Islam je tamo dominantna religija i sve je tome prilagođeno; obavezne molitve u toku dana i slično. Kada je vrijeme posta oni u toku dana ne piju vodu niti jedu ali sam primijetio da se toga pridržavaju samo ako su u nekoj grupi, zajedno… Ako su sami onda se toga ne pridržavaju baš striktno.

Stanovništvo je podijeljeno u veliki broj etničkih grupa. Dominantne su Paštuni, Tadžici i Hazari. Avganistan je jedina zemlja u svijetu koja ima Ministarstvo za plemenske odnose zbog jake tradicije i određenih međusobnih odnosa.

Brakovi se tamo i dalje ugovaraju između porodica i nije rijetkost da se mladenci vide tek na vjenčanju. Cijena za jednu finu, polno zrelu dјevojku (80 odsto dјevojaka se vjenča prije svoje šesnaeste godine života), neobrazovanu i bogatu je oko 5.000 dolara, pa i više. Ako slučajno dјevojka ima plave oči onda je njezina cijena i dvostruko veća. Mada, ima kod njih i drugih specifičnosti... Pored dјevojaka poželjni su i ljepuškasti muškarci, ustvari dјečaci. Nije rijetkost da se, u nekim ruralnim dijelovima Avganistana, bogatstvo porodice ne ogleda u tome koliko neko ima žena, koje služe za osnovnu reprodukciju, već u tome koliko ima dјečaka za zabavu. Njih zovu "dancing boys". Mogu se prepoznati po lijepoj odјeći, nokti su im ofarbani u crvenu boju (kana) i na odјeći imaju minijaturne zvončiće. Učestvuju na zabavama i vjenčanjima. Međutim, na svim njihovim zabavama muškaraci su strogo odvojeni od žena. Neke porodice u Avganistanu, koje imaju lijepe sinove, svjesno im nagrđuju lica vidljivim ožiljcima da slučajno ne bi bili oteti. 

Uobičaјena unutrašnjost kabine kamiona u Avganistanu odraz јe i specifičnog smisla za estetiku ljudi te zemlje

       Lokalni seljak vodi svoje stado na pašu. Mnogima јe bilo neobično gde za njih tu ima zelene trave sve dok se nisu uverili da se ove koze hrane na obližnjem smetlištu.  

• Vi ste i speleolog, instruktor ronjenja, paraglajderista… Kad stižete da se bavite svim tim izuzetnim sportovima i atraktivnim zanimanjima?

- I meni je, kao i drugima, za sve te aktivnosti glavni problem vrijeme mada sam, u sve to, ulazio postepeno. Kada bih uspeo da postignem određeni nivo u jednom od tih sportova onda bih, iz znatiželje, započinjao nešto novo. I tako u krug. Ja sam instruktor speleologije, instruktor ronjenja (M2) i instruktor tehnika spašavanja. Trenutno volontiram u Gorskoj službi spašavanja u Banja Luci. Počeo sam da letim paraglajderom ali sam morao da napravim pauzu u tom sportu kada sam otišao u Avganistan. Sada obnavljam svoja prethodna znanja i vještine. No, iako je vrijeme najveći problem nekako se uklapam jer sam uviјek tvrdio da dobra organizacija završava više od pola posla. Trenutno pišem knjigu koјa će biti u formi trilera; u nju uklapam neka svoјa specifična iskustva i saznanja. Mislim da će biti zanimljiva... Kada ugrabim malo slobodnog vremena sviram klarinet, gitaru i ukulele, za svoјu dušu...

• Da se vratimo na početak … Bavite se izumiteljstvom dugo i nosilac ste brojnih priznanja i nagrada za svoj rad. Gde Vas je sve inovativni rad odveo, sa kakvim ljudima ste imali priliku da se sretnete, šta sada radite ili istražujete?...

U društvu sa Dejvidim Hartmanom, najpoznatijim živim američkim novinarom, koјi јe uradio više od dve hiljade intervijua sa јavnim ličnostima. S vremena na vreme, u posetu internacionalnim snagama u Avganistanu, dolazili su i mnogi predsednici, nobelovci, muzičari, književnici, astronauti… - Izumiteljstvom se bavim otkad znam za sebe. Godine 2007. sam uradio svoju prvu patentnu prijavu. Tada sam počeo da svoje inovcije izlažem na domaćim i internacionalnim sajmovima izuma i intelektualne svojine. Od početka mi je to bilo interesantno. Nastupao sam prvo u Banja Luci gdјe sam za svoj prvi patent dobio srebrenu medalju. Isti taj patent sam posle izlagao na sajmovima inovacija po cijelom svijetu i dobijao za njega uglavnom zlatne medalje. Naredni patent sam opet prijavio za sajam u Banja Luci i dobio za njega bronzanu medalju. Za istu stvar sam, docnije, na najvećim sajmovima u svijetu, dobijao najprestižnije nagrade. Između ostaloga i Gran pri u Moskvi, Nirnbergu i Rumuniji. I sedam zlatnih medalja samo za taj rad... Hoću da kažem da, ponekad, stranci više cijene naš rad i znanje nego mi sami.

Svoje radove izlagao sam i na sajmovima u regionu (Beograd, Zagreb, Novi Sad) gdјe sam uglavnom dobijao srebrne i bronzane medalje, plakete… Za svoj rad dobio sam plaketu grada Banja Luke i orden Predsjednika Republike Srpske. Do sada dobio ukupno oko 50 medalja i priznanja.

Tokom ovih godina sretao sam često osobe koje se, kao i ja, bave izumiteljstvom; među njima je bilo vrlo zanimljivih, vrlo pozitivnih ali i zlobnih pa i pokvarenih osoba koјih ima svuda.

Trenutno radim na nekoliko ideja koje su u vezi sa novim tehnikama spašavanja sa visokih objekata. Radim i na svom novom konceptu iskorišćavanja obnovljivih izvora energije, zatim na inovativnom načinu organizovanja saobraćaja u velikim urbanim sredinama… Međutim, moram da kažem da i ja, kao i svi izumitelji u nas, imam problem sa investitorima. Današnji biznismeni, odnosno ljudi koji bi mogli da ulože novac u nove ideje, projekte i izume, uglavnom prodaju robu na veliko i ne zanimaju ih ulaganje u nove tehnologije. Jer, oni smatraju da je tu zarada nesigurna. Otuda taj raskorak između dobrih ideja i projekata naših ljudi i onoga što obično nazivamo realizacijom…

• Vi ste i mlad deda. Imate li vremena da se posvetite porodici i koliko Vas je ona podržavala u Vašim zamislima i idejama?

Selfi sa Nosonjom, kako јe Zoran često, u šali, zvao svog psa- Porodica mi je uvek bila najveća podrška u svemu. Štaviše, supruga, kći i sin imaju i nekoliko svojih inovacija koje su izlagali na sajmovima po svijetu gde su takođe bili nagrađivani za svoje radove. Volonterski sam radio i sa inovatorskom sekcijom u osnovnoj školi "Stanko Rakita" (koju sam i sam završio kao i moja dјeca) a čiji su članovi proglašavani za najbolje mlade inovatore na nekoliko svjetskih sajmova inovacija.

• Vi ste i veliki ljubitelj prirode i zdravog načina života. Kakvu biste poruka, u tom smislu, uputili našim mlađim čitaocima?

- Problem današnjeg društva je u tome što ono nudi malo toga mladima. Deklarativno im se pruža neka podrška, ali oni koji bi stvarno mogli da mladima ponude neku pozitivnu alternativu i nisu preterano zaintersovani za to… Znači, mladi moraju sami da nađu svoj put, osmisle svoj način života… Jedan od načina da se to uradi jeste i ono što ste spomenuli: povratak prirodi, zdravom načinu života… Jer samo zdrav čovek može biti i srećan čovek. Bez toga, sve ostalo postaje besmisleno…

........

* Intervju sa Zoranom Dujakovićem rađen je inicijalno za Naturu Online. Ipak, sticajem okolnosti, ovaj intervju prvo je objavljen u centralnom srpskom vojnom magazinu "ODBRANA" u nešto skraćenoj verziji, zbog ograničenog prostora u štampanom mediju (ovde preuzmite intervju u pdf formatu). Intervju koji objavljujem ovde sadrži još dva antrfilea i, naravno, više fotografija koje, nadam se, upotpunjuju ovu zanimljivu priču (prim. aut).

Natura Online (7.11.2015)

{jcomments off}